about
stuff
entries

17.05.2018.

Unforgettable

Ima tih dana gdje preturas po glavi te neke uspomene. Slazes ih, prisjecas ih se. Neke stvari i zaboravis vremenom, izgube vaznost i izblijede. Mada ja rijetko kad zaboravljam stvari, ali eto desi mi se i to. Uglavnom se prisjecam nekih stvari kad nesto mjenjam u svom zivotu, kao bas sad sto mi se desava. Danas sam pokusala da se sjetim, makar iz sjecanja mog, kakva sam bila kad sam bila zaljubljena. Ne mogu to da poredim nisacim vise, niti se realno sjecam tog osjecaja, negdje mi je u daleko to skoro pa izblijedilo. Tacnije nije skoro nego je izblijedilo. Pamtim likove i scene, pamtim i osjecaje ali ne mogu da dokucim taj osjecaj. Mogu reci da mi fali malo taj osjecaj, ne mora to biti ta zaljubljenost nego bilo kakav osjecaj sto asocira na ljubav, simpaticijice itd. Nije kao da je to kod mene nego zabranjeno slovo, samo jednostavno ne sjecam se kad je zadnji put neko nesto probudio u meni. Nije to neko mudro slovo, nisam sad da kazes ni izbirljiva da trazim nekog od Boga danog, savrsenog ili kako si vec zenske umisle. Ne mora nesto da bude ni pretjerano ljep, ni zgodan. Ali treba da ima smisao za humor, da nije dosadan i da mozemo iznova da radimo neke gluposti koje samo debilima moze pasti na pamet, odnosno debilima poput nas. Uvijek me to privlacilo kad je neko drugaciji, odma je interesantniji. Mada danas na to tesko naici, jer su svi jednolicni i poprilicno isti. Ne mora on biti ni neki alfa muzijak, da puca od testosterona, nedaj mi boze jos neki balavac. Sacuvaj me Boze. Ali isto tako mi ne treba neka tetkica, koja ce biti veca zena od mene. Muka mi je od tih takozvanih „muskarcina“, a u sustini mu pi*ka da prostite viri izmedu nogu. Samo mu fali jos suknjica i duga kosica i da se nasmika i mozemo zajedno da idemo u drogeriju da gledamo kozmetiku, jer mu je sinoc nestao puder da prekrije novopecene bubuljice na njegovom andeoskom licu. FUJ. Ne treba mi zena, dovoljna sam zena sama sebi. Jos neci PMS nebi mogla podnjeti, mada se takve osobe ne ponasaju kao da imaju PMS nego neki tezi oblik Parkinsove. A bogme mi ne treba ni napaljena stoka, koja se tripuje da sve sto hoda on moze da povali, a ja sam uvijek tu Bog dao da mu dokazem da nije tacno. Doduse nije on kriv, krivi su zene koje odma padaju u paukovu mrezu. Sve u svemu, kad procitas mozda je previse sve ovo sto ja gledam ili eto hajde da kazem ocekujem, mada ja ne ocekujem vise nista niodkog. U sustini necu da kazem da budem klise ne treba meni niko mogu ja sve sama, mogu da budem samostalna. To ko god kaze zavarava sebe. Svima treba neko ko ce ga na bilo koji naci imati pored sebe. Nismo rodeni da budemo sami. Neko nade to u prijateljima, neko u partneru. Ja mogu svima da dokazem da ne mora biti samo partner srodnadusa, da to mozes naci i u prijatelju. Ali sta ja iskreno sad zelim, zelim da se prisjetim kako je nekad bilo. Ne osobe i kako je s njom bilo, nego tih osjecaja koji su bili. Mada znalo je i to bilo nekad naporno. Ko PMS je zenski, u momentima si presretan, u drugom momentu place, onda si bjesan. Nekad mi je licilo kao neka bolest. Ali mnogo ljepa bolest, da se ne lazemo vecinom si ko s pola mozga. Zatvorim oci i vratim se u neki momenat gdje sam bila prepljavljena emocijama, sjecanje je ljepo ali koliko god pokusavala da ponovo osjetim kako sam tad osjecala ne ide. Valjda se samo to jednom desi, i ne mozes vracati unazad, nego nadati se da ces u nekom momentu poznati nekog ko ce „ispunjavati norme“ pa da osjetis te stvari opet na drugi nacin. Ajde da se nadamo tome. Mada nada umire zadnja. Izgleda da ce tako biti i kod mene.




Noviji postovi | Stariji postovi