Bol

Covijek uvijek ima najvise inspiracije ima kad je najranjiviji, kad mu se desavaju najtezi trenutci u zivotu, i najvise bola osjeti. Imas nekad potrebe i da pises kad si sretan, ali uglavnom bol je taj pokretac inspiracije. Ili je to barem u mom slucaju. Kako koji dan prolazi, svaki dan imam neku novu fazu boli. Glava mi svugdje stoji osim na ramenima. Mozda figurativno da, ali odavno nisam prisutna. Jucer sjedim s mamom u kaficu, i prica mi zena objasnjava mi neke stvari, prepricava mi dogadaje. Iskreno nisam sam joj sekunde pokazala da imam interosvanje prema temi, ili da me je uopste zanimalo sta prica. Par puta me je pitala slusali me ti uopste. Slusala sam ja nju, ali nisam uopste prisutna u trenutku. Ne mogu ni da budem, ne mogu da se pravim da sam dobro a nisam dobro. Ne mogu i ne zelim da glumim da sam dobro, jer nisam. Jednostavno nisam. Blago onima koji mogu da se pravim da im nije nista, i da izgledaju normalno i prave se da je sve uredu a nije uredu. Ne umijem, znala sam prije ali sad ne mogu da krijem emocije svoje. Trenutno ne mogu ni da trosim svoje vrijeme nako s ljudima. Moram priznati nikad se nisam voljenije osjecala u zivotu. Svi su toliko obzirni oko mene i tu su za mene. Ne pitaju puno, jasno im je. Skupa pokusavamo doci do rijesenja. Al nije ni bitno rijesenje koliko je meni drago sto su oni tu uz mene. I to je ono sto ostaje i poslje ovog. Kad imam njih oko sebe to mi je i previse i dovoljno rijesenje za sve. Znate kad imate sve sto ste htijeli ikad u zivotu, stalo je nekome do vas i tu su za vas ne moras ih moliti ne moras im objasnjavati. Tu su jednostavno. Ispunjuju ono sto trenutno niko ne moze. Nikad to nisam imala, imala sam i gorih zivotnih situacija ali niko nije bio tu. Inace sam ja ta koja sam uvijek oko nekog i uvijek sam tu da nekog tjesim. Ali eto u zivotu se sve vrati na ovaj ili na onaj nacin. Na kraju dana opet se isplati biti dobar covijek mada uvijek mislimo da je drugacije. Svi smo barem jednom bili tako necija utjeha i na kraju dobili noz u leda od te iste osobe kojoj ste bili stit. I uvijek ste se pitali jebote sto radim to sebi, al evo kad tad vam se to sve vrati. Koliko su obzirni i koliko se trude. Ne znam na koji nacin da im se oduzim za sve ovo. Iskreno ne znam kako bi prosla sve ovo bez njih mnogo mi znaci. Zadnji put sam se vako slomljeno osjecala kad mi je djed umro prije 2 godine. Iskreno, ne znam sa samnse osjecala kad ovako ponizenije i jadnije. Ne osjecam se krivom jer nisam kriva, ne grize me savjest al opet zelim da razgovoram s njim. On je prekino bilo kakav nacin komunikacije, presjeko me je svugdje gdje je mogo. Ali to nije rijesenje problema, to je samo bjezanje od problema i rijesavanje linijom lakseg otpora. Ocito je uvijek lakse patiti nego, sjestiti i razgovarati pa i ako je kraj, okej ali da ne bude ovako glup. A i da iskrena budem, svjesna sam da ovo nije kraj. Jedan dio mene zna da ovo nije kraj nego pocetak necemu. Sad jel to s njim bez njega vidjet cemo, ali znam da nije kraj. Ali trebam sebe trenutno, ne mogu da sjedim i probijam svoju glavu sta i kako je bilo. Najdraze bi mi bilo spakovati svoje kofere i pobjeci daleko. Spakovati kofere, dati otkaz na poslu i otici. Ja sam takva meni to nikad nije bio problem. Ali ne mogu vise da boli, zelim samo da prode i da pusti me. Svjesna sam da je bol dio zivota. Ali trenutno ne mogu da se snadem u svemu. Treba mi vremena. Trebam sebe.

One thought on “Bol

  1. vrtlog_

    Bol je sastavni dio života, kako si i rekla. A bol umije bit i lijepa. Bol nas čini ljudima, kako Rumi reče, svi smo ranjeni, tako svjetlost ulazi u nas. Ulazi kroz naše rane. Sretna si što imaš podršku i vidin da to cijeniš, to je dobro. Želim ti da budeš sretna, kako god ti se situacija rasplela. 🙂

Komentariši