Numb

Proces preboljevanja i prihvatenje da osobe s kojom ste bili konstantno prvodili vrijeme je jako tezak. Svi smo to barem jednom u zivotu prolazili. Sjecam se davno jos u Becu dok sam zivjela svoje cimerke koja je patila za svojim momkom. Jednom je zavrsila na hitnoj koliko je sebe sama kaznjavala. Nisam bas za takve extreme, ipak treba sebe malo gledati. Ja sam pokusala sve, ali jednostavno ima trenutaka gdje ja ne mogu da se kontrolisem. Trudim se kad krenem da razmisljam da skrenem sebi misli, da krenem nesto da radim. Tako da sam isto nabrijana i konstantno u pokretu da bi sto vise sebi misli odvukla. Al opet u drugom momentu pustim da me misli odvedu na mjesta sjecanja. Osjecaja. Nista nisam zaboravila, i onda se nalazim u jednom zacaranom krugu. Pokusala sam alkoholom, mislila sam da cu zaboraviti, medutim alkohol je suprotno utjeco. Preplakala sam cijelu noc. I vratio me na nasa stara mjesta, kao da me neko gusio. Tako da nema vise alkohola za mene. More me smiruje kad se potopim vodom kao da me regenerira. Borba je jaka izmedu mozga i srca. To je isto kad se pustite u vodi i idete do kraja dok ne mozete vise i morate da udahnete zraka, ili cete se krenuti gusiti. A kad se krenete gusiti onda se fatate za one zadnje baloncice zraka koji vam ostaju. Tako i ja. Al pitas se jel ti fali osoba, ili ti fale osjecaji koja je ta osoba davala tebi i ti se zadovoljavao s tim. Lagala bi kad bi rekla da je to bilo mizerno nesto sto mi je davao, nije. Al jest samo preko noci sve uzeo. Bas iz tog razloga jos vise sve ovo boli. Ali opet covijek se pita jel to bilo stvarno istina ili je bila jedna velika laz. To je opet jedna strane borbe u sebi. Ali moras da prihvatitis cinjenicu da nikad to neces ni znati i da moras sam sa sobom da razgradis, i da ne uzmes to nikako. Nego da nastavis i pokusavas u drugim stvarima da nades satasfakciju. Bojim se svega. Bojim se sebe. Koliko ce ovo sve vako trajati. Koliko dugo mogu da idem. Koliki dugo se mogu praviti da sam dobra, a raspadam se iznutra. I gore stvari sam gurala, i sebi dajem oduska da disem. Samo me zanima kako je mogo da nastavi tek tako poslje svega, i da nade i zamjenu. Kako moze. Ja ne mogu da pomislim da me necije tude ruke dodiruju kamoli da razmisljam o drugoj osobi. Kako muskarci to rade. Ili smo mi samo previse emocijonalne i sve uzimamo previse srcu pa budemo u cudu. Jel to stvarno do tog da njemu nikad nije stalo do svega ovog bilo, i da je mogo samo preko noci da sve baci i ode drugoj. Sve sto vise razmisljam idem sama u dubijoze. Da nebude pogresno nisam ljubomorna i ne boli me to da je otiso nekoj drugoj, jer ima pravo na to. Nego kako moze, kako moze da samo tek tako nakon tako kratkog vremenan samo zamjeni osobu. Cinjenica jedna sama u ovom svemu postoji. Ja moram nastaviti, i moram izad iz ovog jaca nego ikad. Nebitni su svi ostali dogadaji.

One thought on “Numb

  1. LauraTesla

    Sto ljudi, sto čudi. Netko može ‘tek tako’, netko može godinama patit za platonskom ljubavi koja ga ni ne primječuje.
    Netko treći zapravo ide parolom ‘klin se klinom izbija’.

    Moći ćeš i ti, kad tad, samo ti treba vremen.

Komentariši