Vreme za ljubav istice

Vreme za ljubav istice

“Eh sad sve znas o meni, hoces mi biti djevojka?”

Gledam u njega zbunjeno sokirana pricom kojom mi je upravo isprico. Pokusavam da uopste shvatim zasto bi to iko uradio. Sta te je toliko povrijedilo u zivotu da si bio na ivici. Bila sam i ja mnogo puta na ivici, ali nisam se bas nikad dovela do tog stadija da je bilo upitanje zivota i smrti. Vecinom sam se opijala da zaboravim, iz dana u dan. Ali ovo ne mogu da vjerujem da je samo nako uradio i da je razlog tog bio samo znatizelja. Bila sam zbunjena. Da mu sad ne odgovorim na ovo pitanje bi bilo jos veca zbunjenost. Pitam se da nije rano. Rekla sam da malo uspori, da se malo bolje upoznamo ovo je bilo bas brzo. Imam milion pitanja u svojoj glavi. Dok sam sve ovo prokontala u glavi bio je minut sutnje.

“Cekaj, sta si reko upravo? Da nije malo ovo sve brzo?”

“Pa znas ti da li zelis ili ne zelis. Hoces mi biti djevojka?”

“Hocu.”

“To Boze. A hoces mi sad reci molim te kako sam ja tebe uopste uspijo osvojiti. Meni to nikad nece biti jasno?”

Ja jos procesuiram njegovu pricu. Sve mi je ovo nebitno. Imam milion pitanja. Ne znam ni kako da ih postavim. Ali drago mi je u jednu ruku sto ima osjecaj da je siguran i da moze sve da mi kaze. Gledam kako me gleda onim ocima. Jedan od najljepsi ljetni dana. Mozda nije ni toliko lose zapoceti s ovim na ovako lijepom danu. Iskreno i da mu sad odgovorim na ovo pitanje ne znam zasto sam mu dala priliku. U sutini nisam htijela. Nit sam htijela njega nit sam htijela nas. Sta me je toliko u ovih 2 sedmice promjenilo ne znam.

“Ne znam ni ja iskreno da ti kazem, sta god da je nadam se da se necu pokajati.”

“Neces nikad pindo, to ti obecavam.”

Vracanje u proslost i na uspomene je najteze sto covijeku moze da budu. Dok prolazi jos jedan dan u nizu bez svega. Jos jedan dan i novo budenje prihvatanja situacije. Da mi je dan da prode a da makar ne zaplacem nikako. To me ceka u buducnosti znam. Ali evo vec se unaprijed radujem. A sad da se vratim u jos jedan detalj zbog kojeg sam ovo sve pocela da pricam.

Subota navecer, krecem s posla napolju oluja. Ljeto otkazuje svoje zadnje momente u ovom nevremenu. Kako vrijeme napolju tako i meni u dusi. Nekako se priroda stapa sad samnom. Sjedis pored nje i mogla sam na sekund ugrabiti jedan momenat tvoje face. U sekundi me je sve presjeklo. Al moram opet da tu prodem i da se pravim da nista ne vidim. I sto je smjesno, sto mnogo ljudi nece povjerovati, nemam emocija prema tome. Nije mi cak ni krivo. Kao da vidim osobu koju nikad nisam nikad upoznala. Stranca. Idem na kafu napolju kisa pljusti. Zavrsili smo s kafom krecemo kuci. I moramo proci pokraj tog prokletog mjesta gdje smo provodili zajedno, gdje si pitao da li zelim da budem tvoja, da mi stavis taj titl. Inace nemam potrebe da gledam i razgledam okolo al slucajno sam pogledala. Izlazis s njom iz lokala. Ja ne vjerujem u slucajnosti. Ne vjerujem da si je od toliko mjesta u ovom gradu bas tu doveo, gdje sam te ja dovela. Da ne zivis na drugoj strani grada rekla bi okej, ali s obzirom da moras preci pola grada da bi doso tu i u moj kvart da sjednes. Nije mi ni zasmetalo sto si s njom. Nego zar ti nista nije sveto. Kako mozes, ili namjerno to radis. Bitno je da ste vidjeli da sam prosla i da me poslalo tu nesto da prodem. I nisam se ni okrenula. Bili ste tacno tamo gdje trebate da budete iza mojih leda. Jer ja sam veca od vas i od ovog svega. I znam da kad prode ova bol, a znam da hoce, da cu ja biti jaca nego vi skupa. I zelim vam svu srecu, to je najiskrenije sto osjecam. Budi prema njoj barem fer, kad prema meni nisi. Meni ce sve biti svjedno jednog dana, a vama nikad nece biti svjedno sto sam ja tu. Dok jednog dana ne nestanem. Idem sad svojoj kuci, napiti se po obicaju. Jedino alkohol moze da mi da utjehu sad, a osim alkohola i kafana i njene pjesme. A ja duboko u sebi znam da ces se kad tad svega ovog sjetiti. I kad mene sve prode ti ces se sjetiti. A tad je za tebe ljubavi, vrijeme za ljubav kod mene isteklo.

Komentariši