Gorko Slatko

Gorko Slatko

Neobjasnjivo mi je kako jedna osoba moze da postane od danas do sutra potpuni stranac. Da gledas tu osobu u oci i da ne vidis vise osobu koju si nekad vidio. Gledas osobu kao da nikad u zivotu nisi vidio, niti sreo. I nije da glumis da nemas osjecaja prema toj osobi, nego stvarno ih nemas. Sama sebe pitam nekad, u rijetkim slucajevima kad je neizbjezno da ga pogledam, jel stvarno to on. Moj mozak je doslovno odstranio percepiranje njega. Sjecam se na samom pocetku kad mi je to svakodnevno vidanje padalo mnogo tesko, pricala sam s prijateljicom. Trudila sam nju, sebe i sve oko sebe da ubjedim da mi je to prisustvo nebitno, ali bilo je sve osim tog. Pokusavala sam se opravdati, i oprati tog kao da sam na istraznom sudu i kriva sam jer mi neko fali. Pored mog uzaludng truda znala je, da je to sve gluma.

”Znas kad ces znati da ti vise nije bitno, i da je proslo?”

”Kad?”

”Kad nebudes vise konstantovala uopste da je tu. Kad ti mozak ga uopste nebude percipiro.”

”Ali, ja njega ne dozivljam ni sad!”

”Ne, ti se trudis da ga ne dozivljavas. Vidjet ces. Znat ces.”

Nisu me smirile te njene rijeci tad, ali sam pomislila da hoce sto prije doci taj momenat. I tako vremenom dodoh ja do tog trenutka. Gledas u covijeka, ne poznajes ga. Nikad u zivotu ga nisi vidio. Ne primjecujes vise njegovo postojanje. Stoji potpuni stranac kojeg si sasvim slucajno sreo na ulici, i vjerovatno ga nece vise nikad vidjeti. I tek sad njene rijeci imaju smisla. Mada moram da demantujem konstantaciju, nije me upozorila na nuspojave. Ako osobu vise ne dozivljavas i nije ti bitna, ne znaci da ces zaboraviti uspomene. Ti tu osobu ne dozivljavas jer je ne poznajes, kao sto ni ta osoba tebe ne poznaje vise. Ti poznajes osobu koja je bila s tobom, i ona tebe poznaje samo kakav si kad si bio s njom, ali nisi poznavao osobu kakva je ona bila prije tebe. Isto kosto ne znas sad osobu poslje tebe. Zivotno iskustvo mjenja covijeka, hito on to ili ne. Postajes neka nova verzija sebe, i ides u prihvatanje svog novog zivotnog stanja. To je nastavljanje dalje. Sve to ne znaci da ces zaboraviti osobu. A isto ako ne znaci ako sad pogledas u oci te osobe, i vidis potpunog stranca da ce ti probuditi emocije. Uspomene dolaze u valovima. Ponekad se ugusis u njima, mozda se ja nekad precesto gusim. Ja sam ona osoba koja sjedi u cosku puba, uziva u muzici, ali je sve osim prisuntna u trenutku. Uvijek negdje daleko u mislima, uspomenama. Tako i ove subotnje veceri. Ne sjecam se koja mi je piva ovo, ali nije ni bitno. Napolju kisa pada, jesen kuca na vratima. Ja jos ni ljeto nisam procesuirala, a ni ova piva mi ne pomaze u tome. Sjedim do gitariste koji gleda direktno u mom pravcu. Smjeska mi se, a i ja njemu. Posmatram kretanje njegovi prstiju na gitari, kako njezno miluje svaku zicu. Svaka nota je igrala uz melodiju mog srca, i prizvala sve te uspomene. Nije mi vise zima, osjecam toplinu, toplinu njegove prisutnosti. Sklapam oci.

Sjedimo na klupi, tisina je. Naslonjena sam glavom na njegovo rame. I tisina mi godi kad sam s njim. Miris ljeta je pomjesan s mirisom njegove koze. Vise nisam znala sta mi je draze miris ljeta, ili on. Taj osjecaj dusevnog mira, kao da si kod kuce. Daleko od svega i svacega, samo ti i ja. Nesto tiho prica, mene nose ti svi osjecaji. Nekad bi voljela da cuti, i on malko uziva u trenutku. Zato sam stavila svoje usne na njegove da ucuti, a i zbog jos mnogo drugih razloga. Jer mi je cejf i jer obozavam njegove usne. Boze koliko ga volim, samo zelim da ovako ostane zauvijek. Pomjerim se i pogledam ga u oci. Vidi sebe.Cujem kao jedan eho. Volim te Pindo moj…

Otvaram oci i vidim gitaristu koji gleda u mene. Sklanjam pogled sa strane. Nisu to te oci koje sam trazila. Bol i hladnoca se skuplja u mome tijelu. Uzimam jos jedan gutljaj onog piva. Ne osjetim ga vise ni ukus, ni miris ga. Zeljela sam u momentu da nestanem. Oci su mi pune suza vec. Ne zelim da se ovog sjecam, ne zelim vise da vidim te oci. I zasto ih trazim u drugim, kad ih vise nikad necu naci. Bol nadamnom sad preovladava, a ne zelim. Dignem pogled gitarista gleda idalje u mene i opet mi se nasmjesi, a ja slabasnim osmjehom uzvratim. Nagnem ono pivo i popijem ga do kraja. Noge su mi vec teske, a ja samo molim da me nose kuci jer ne mogu vise da budem medu svijetom. Dode mi taj trenutak slabosti, gdje zelim da budem sama i sa svojom boli. U uspomenama, jer jedino tamo zivi jos on. Ne zelim da drugi ljudi vide, koliko trazim idalje te oci svugdje. I boga pitaj koliko cu ih jos dugo traziti. A njih nece vise biti, jer ne posjeduje ih ni osoba koja je nekad bila vlasnik njih.

One thought on “Gorko Slatko

  1. jasamizbosne
    jasamizbosne says:

    Zbog ceag bjezis u lutanja @roakjzilha?! U svakodnevnicu i onome kome si rekla “u dobru i zlu” ponudi svoj “avanturisticki duh” i iznendadit ces se kako je svaki dan lijep!

Komentariši